Tretje srečanje Laboratorija

11.00 – 12.30 Predstavitve raziskovalnih nalog

12.30 – 12.45 Coffee break

12.45 – 13.30 Predstavitve raziskovalnih nalog

13.30 – 14.30 Razdelitev novih raziskovalnih nalog in pogovor o smernicah letošnjega programa (umetniška produkcija Metelkove, končna razstava v Galeriji Alkatraz)

14.30 – 16.00 Kosilo

16.00 – 17.00 Ogled razstave “Ola Pehrson. Retrospektiva. Ljubljana. Beograd. Stockholm” v galeriji Škuc

Treći susret ‘Laboratorija’ 10.01. U ljubljani

Treći susret Laboratorija, prvi u novoj godini, postpraznični, okupio je nas troje laboranata (Petra, Jernej, Nataša) i tri djelatnice Svijeta umjetnosti (Petja, Saša, Maja). Malo sam kasnila (ipak treba preći taj put iz Zagreba), a kad sam stigla u Centar, naišla sam na Petru u wc-u koja je tamo došla po osvježenje jer je u tijeku bilo njezino predstavljanje umjetnika, Boštjana Drinovca. Drinovca smo prethodni put posjetili u njegovom atelieru (pri Metelkovoj), gdje smo ga našli kako radi na svojim glatkim kipićima. Inače, isti je umjetnik autor slavnoga metelkovskog Davida koji se smjestio iznad ulaza, lijevo od Alkatraz galerije. Čini se da je posjet zaista inspirirao Petru jer je njezino izlaganje bilo opsežno, puno informacija, uključujući i vizualni materijal pa smo svi skupa komentirali, raspravljali, doduše ja možda malo manje jer mi je slovenski jezik još lagana barijera, ali borim se, borim… Potom je uslijedilo moje predstavljanje aktivnosti galerije « Alkatraz » koja je također smještena u Metelkovoj i zauzima/trebala bi zauzimati važno mjesto u konstelaciji cijelog zdanja, a koju smo također posjetili za vrijeme našeg decembarskog obilaska. Pričali smo o aktivnostima galerije tokom 1999. godine, prolazili kroz ondašnje izložbe/razstave, osvrnuli se i na izložbu/razstavo koju smo zatekli za vrijeme našeg grupnog posjeta (Saechi collection), uspoređivali, procjenjivali, raspravljali… iz toga se razvio i novi radni zadatak, za naš radni vikend u Labinu. Dobili smo još par uputa, domaći rad za naredno druženje, uzeli par knjiga iz knjižnice i otišli.

Otišli smo na ručak.
Ručali smo.

Nakon toga, našli smo se sa Sašom u ŠKUC-u, a onda nas je ona provela kroz izložbu/razstavo- Ola Pehrson.Retrospektiva. Iako sam mislila biti hladno objektivna u svome osvrtu, ipak neću jer moram naglasiti da je ovo jedna od boljih izložbi/razstava koje sam imala priliku vidjeti u posljednje vrijeme. Ola Pehrson je (bio) švedski umjetnik koji je nastojao demistificirati, prokazati i « očovječiti », humanizirati, velike sisteme koji egzistiraju (naizgled) autonomno, istovremeno zamagljujući realne pozicije moći. Jedan od izloženih radova je i fake dokumentarac “Lov na Unabombera” (2005), koji je nastao na osnovu stvarnog dokumentarnog filma CBS-a, o matematičaru-bombašu Theodoru Kaczynskome. Izvodeći “bombaške napade” (pismo-bomba) u Americi od kasnih 1970-ih do sredine 1990-ih pokušavao je “opozoriti na erozijo človeške svobode, ki naj bi jo povzročile moderna tehnologija in velike organizacije”. U svakom slučaju, Pehrson sam režira novi dokumentarac koji je preslik originala s tim da on sam tumači uloge svih govornika/svjedoka koji se pojavljuju u njemu, a dekore izrađuje u svom atelieru, od plastelina, boje, kartona itd. CBS-ov dokumentarac na kraju ispada moguće stvaran koliko i Pehrsonov lažnjak.

Čak i ako se na trenutak odmaknemo od svima znane, namjerne manipulacije informacijama, režiranja vijesti, režiranja stvarnosti od strane jednog ili više centara moći (ljudima s Balkana vrlo bliska stvar, sjetimo se samo PRAVIH, SLUŽBENIH vijesti nacionalnih televizija Hrvatske ili Srbije, tokom devedesetih), sam čin bilježenja kamere treba uzeti s rezervom.
Džiga Vertov kao jedan od pionira dokumentarnog žurnalizma vjrovao je da “mehaničko oko” kamere bilježi drugačije no ljudsko oko. Vjerovao je također da nije dovoljno pokazati komadiće istine na ekranu kao izdvojene kadrove istine. Već da prikazani kadrovi moraju biti “tematski organizirani” tako da je cjelina sama istina. Kamera, preciznije kamermani, snimaju selektivno, birajući najvažnije, osujećujući tako gledateljeve mogućnosti. Ispreplitanjem subjektivnog i objektivnog, a time i stvarnog i imaginarnog nestaje objektivna realnost. Razlika između onoga što se snima subjektivno i što kamera bilježi objektivno, nestaje. Čin snimanja prerasta tako u dokument subjektivne prisutnosti. Gledateljevo sažimanje vijesti nije osobno iskustvo jer je ono uvijek indirektno. Prema Wrightu Millsu, živimo u “svijetu iz druge ruke” (citat preuzet iz eseja Ivane Keser “DELIRIOUS MEDIA”, časopis Up & Underground, Art dossier 9/10, 2005-2006).

Ok, ovo je bila malo duža digresija, sad sam malo otišla od izložbe Ole Pehrsona u ŠKUC-u, ali opet…

Stigla sam na vlak u 17.45 za Zagreb (vidiš Vanja, imamo i taj vlak !) i ostavila Ljubljanu u viktorijanskoj magli. Do granice sam razmišljala na slovenskom. Zezam.

Nataša B.