“Umjetnik je ‘turist’ (putnik, trnasformer, figura poze), koji na površini svoje kože i gesta otkriva tragove kulture, kroz koje prolazi.” (M. Šuvaković)

Moj izbor radova za ovu izložbu, čiji je glavni izazov suočavanje osobnih perspektiva heterogene skupine kustosa, temelji se na odluci za suradnju s umjetnikom Simonom Macuhom, s kojim sam već surađivala pri koncipiranju javne debate sa studentima četvrte godine ljubljanske Akademije za likovnu umjetnost i dizajn, na temu: Iznutra/izvana: škola, sistem, studenti, mentori, u okviru projekta LabSUs u Galeriji ŠKUC u lipnju, 2007. godine. Simon Mauch svoje izražavanje ne ograničava samo na kiparstvo, nego se suočava također i s drugim medijima i drugim vrstama izražavanja. Tako se na moj poziv odazvao s prijedlogom da na izložbi predstavi seriju crteža na papiru, koja će za vrijeme pripreme za izložbu nastati na putovanju u Maroku. Proces nastajanja slika u kontekstu ikonoklastičnog islama, u kojem modeli i sugovornici aktivno sudjeluju i sa svojim intervencijama, se pretvorio u svojevrsnu društvenu igru, koja Simona svakako zanima više kao produkcija razgledničnih motiva. Odlučivši se za takvu performativnu gestu, upisuje se u ono polje umjetničkoga djelovanja, koje se temelji na komunikaciji, postavlja pitanja i potiče dijalog.

Razmišljajući o kontekstualizaciji rada Simona Maucha odlučila sam se pozvati još i Boštjana Mašero na sudjelovanje, filmaša koji se bavi i fotografijom. U umjetnički kontekst stupio je projektom Kiki Omerzel Odnosi (2001.-), a na ovoj izložbi trebao je pokazati fotografije, koje su nastale na našem zajedničkom putovanja po Turskoj tijekom ljeta 2007. U njegovom radu bilo mi je zanimljivo to da se u fotografijama radi više nego o preispitivanju filmsko-dokumentarne percepcije kroz fotografski pogled o strategiji naracije o kulturi i mjestima, kroz koje autor prolazi; ta strategija u konačnici postaje hod po polju vlastitih emocija. S autorom sam sudjelovala u procesu izbora fotografija i koncipiranja postava, koja bi s preciznom kontekstualizacijom, kao i izborom formata, dostigla višedimenzionalnu čitljivost. Tako bi estetsko-simbolična pročišćena povećanja dopunili dosljedni i nepretenciozni snimci na manjem formatu, koji govore o kontekstu svog nastanka, kao i o artikuliranom pogledu na društvenu stvarnost. Nažalost, autor je u trenutku pripreme medijske najave izložbe, za koju je smatrao da je predugo trajala, odustao od projekta.

Od prvotno zamišljene jukstapozicije dviju različitih umjetničkih strategija bilježenja “slijedova kulture” u okviru galerijskog prostora, koje se po mom mišljenju jako dobro može opisati izabranim citatom Miška Šuvakovića, ostala je samo jedna. Ispražnjavanjem mjesta ona, koja je otpala, strukturno još uvijek ima funkciju, kako unutar koncepta mog izbora tako i njegove realizacije unutar cijele izložbe. To je ta “materijalizacija slučajnosti”, koja moj osobni kustoski interes za autorske naracije o stanju stvari u stvarnosti postavlja u drukčiju perspektivu od predvieđene. Unatoč svemu ga izdvaja iz domene individualnog i zapliće u nestabilnu i protočnu mrežu znakova, poopćavanja i tkanja značenja. Poetika artikuliranja znakova druge kulture, koja će sada biti samostalno predstavljena u javnoj sferi svijeta umjetnosti, je značenjski višestrana, a ipak osobna, emocionalna i kao takva “istinu” o stvarnosti vraća domeni individualnih pogleda. No ne radi se samo o poetici, nego i o specifičnom prostorno-vremenskom senzoriju, koji određuje načine, kako biti zajedno ili odvojeno, iznutra ili izvana.

Mojca Puncer